novoskolastika ili novotomizam (novo- + skolastika ili tomizam), smjer kršćanske, osobito katoličke filozofije koji nastoji u suvremenim prilikama obnoviti zasade srednjovj. skolastičke filozofije i teologije, pri čem kao polazište uzima filoz. rješenja i postavke Tome Akvinskoga. Rad na obnovi srednjovj. filozofije i teologije započet je sred. XIX. st., osobito u Italiji (Vincenzo Buzzetti, Serafino Sordi) i Njemačkoj (J. Kleutgen), zatim u Belgiji, Francuskoj, Španjolskoj, a donekle i u anglosaskim zemljama. Proučavanje filozofije Tome Akvinskoga propisali su svim kat. školama pape Leon XIII. (enciklika Aeterni Patris, 1879), Pio X. (motu proprio, 1910; naglašava važnost Tomine metafizike prema modernizmu) i Pio XI. (Constitutio Apostolica, 1931). Novoskolastika nastoji uskladiti svoje teze s najnovijim znanstvenim i filoz. dostignućima i ukloniti zastarjele pojmove i teorije iz skolastičkih sustava. Spomenuta je enciklika nastala kao izravna reakcija na Kanta i modernizam, prije svega na postavku o nespoznatljivosti »stvari po sebi« i o nemogućnosti objektivne spoznaje. Zbog izričite preporuke o proučavanju Tomine filozofije na katoličkim učilištima, unutar same novoskolastike sve do 1930-ih zanemarivani su drugi veliki kršćanski filozofi (Albert Veliki, J. Duns Scotus i dr.). Zahvaljujući »transpoziciji Kanta« u djelu J. Maréchala, novoskolastici je omogućen ponovni priključak na probleme suvremene filozofije. Na drugoj strani, otkako je hrv. franjevac K. Balić pokrenuo kritičko izdanje sabranih djela Dunsa Scotusa i postao prvim predsjednikom skotističke komisije sa sjedištem u Rimu, tomizam postupno gubi svoju ekskluzivnost. – Novoskolastika se njeguje u velikim institutima (Institut supérieur de philosophie u Louvainu, Institut Catholique u Parizu, Institut für scholastische Philosophie u Innsbrucku), na kat. svečilištima (npr. u Milanu i Fribourgu), te u mnogim časopisima (Revue néoscolastique, Scholastik, Rivista di filosofia neoscolastica i dr.). Poznatiji su novoskolastičari: A. Stöckl, O. Willmann, M. Grabmann, J. Geyser, E. Przywara, F. J. Rintelen, Karl Rahner u Njemačkoj; Désiré Joseph Mercier u Belgiji; É. Gilson, J. Maritain u Francuskoj; A. Gemelli, M. Liberatore u Italiji; J. M. Bocheński u Poljskoj i dr.
Snažan zamah novoskolastika u Hrvatskoj i BiH doživljava potkraj XIX. i poč. XX. st., posebice u djelima J. Stadlera, A. Bauera, S. Zimmermanna, V. Keilbacha i dr., koji izravno kritički raspravljaju s materijalizmom i modernizmom. Unutar same novoskolastike oštro međusobno polemiziraju K. Balić i H. Bošković, poglavito oko pitanja ekskluzivnosti Tomina nauka. Upozoravajući na to da »Toma nije rekao svu istinu«, K. Balić zauzima se za Tominu ideju integritas, tj. stapanja svih najboljih filoz. postignuća skolastike. To je poslije imalo izravna odjeka i u djelu V. Bajsića, tj. u njegovoj ideji »sinteze« skolastičke duhovnosti.
